Venezuela i sloboda govora – 4 laži, 4 odgovora

Otkad je venecuelski predsjednik prije par mjeseci najavio da bolivarska vlada neće produžiti koncesiju TV stanici RCTV otpočela je bijesna kampanja u Italiji (i drugim zapadnim zemljama) u kojoj se optužuje Hugo Chávez da napada slobodu informacije kako bi "ušutkao opoziciju".

Većina glavnih talijanskim novina priključilo se kampanji. Argumenti kampanje su, ipak, na tankom ledu i utemeljeni na krivim pretpostavkama.

Jedna od najčešćih optužbi je ta da je venecuelska vlada ukinula jednu od rijetkih privatnih TV postaja i tako ušutkala jedan od rijetkih nezavisnih izvora informacija. To je zato što je, kaže se, ova TV stanica prepreka "Chávezovom populističkom projektu". Ovo su potpune laži i to je lako dokazati:

"Hugo Chávez je zatvorio RCTV"

Hugo Chávez nije zatvorio RCTV. RCTV je emitirao svoje programe preko TV frekvencija koje su javno dobro i za koje se izdaje koncesija ovoj ili onoj televiziji. Kada istekne 28. maja, koncesija neće biti produžena RCTV-u. Prema zakonima Venezuela (kao i svake druge zemlje) ne zahtijeva da se koncesija daje stalno istim kompanijama, postoji mogućnost izbora. Razlozima zbog kojih koncesija nije produžena pozabaviti ćemo se sada.

"RCTV je jedna od rijetkih privatnih TV stanica u Venezueli"

Prema službenom izvještaju venecuelskog Ministarstva komunikacija i informacija iz juna 2006., ogromna većina masovnih medija u Venezueli (TV i radio stanice, novine) je u rukama privatnika. Posebno, što se tiče televizija, 90% njih je vlasništvo četiriju privatnih TV kompanija: RCTV-a, Globovisiona, Televena i Venevisiona. Vlasnik RCTV-a, Marcel Granier, je vlasnik još 40 TV stanica u Venezueli (većina su, naravno, lokalne televizije). Da budemo točni, 79 od ukupno 81 TV kanala (ili 97%) je privatno; 706 od 709 radio stanica (ili 99%) i svih 118 novina je u privatnim rukama.

"RCTV je bila prepreka Chávezovom populističkom projektu"

Cilj ovog članka nije da se bavi definicijama projekta Huga Cháveza. Ipak, vrijedi primijetiti kako mediji koji su u vlasništvu lokalnih poduzetnika nazivaju "populizmom" svaki politički projekt koji se ne oslanja na potporu ili prihvaćanje eksploatacije rada.

Bilo bi bolje kada bismo rekli što se mislilo kada se reklo da je RCTV prepreka politici bolivarske vlade. Gola istina je da je RCTV izravno i otvoreno sudjelovao u pokušaju državnog udara 11 aprila 2002. kojim se pokušalo smijeniti demokratski izabranog predsjednika Huga Cháveza. Sudjelovanje RCTV-a u puču je toliko očito da je onodobni direktor RCTV-a, Andres Izarra, koji se protivio puču, podnio ostavku kako ne bi sudjelovao u zločinu. U svojoj ispovijedi Nacionalnoj skupštini Venezuele, Izarra je rekao kako mu je Granier naredio da na dan puča i dane nakon toga ne daje nikakve informacije o Chávezu osobno ili bilo kome drugom iz njegove okoline.

Točno su se tako stvari odvijale. RCTV je objavio jedino da je predsjednik Chávez podnio ostavku (što je bilo potpuna laž, pošto je bio otet od strane pučista). Dva dana kasnije kada su milioni Venezuelaca izašli na ulice i zahtijevali povratak predsjednika kojeg su izabrali, RCTV je emitirao samo crtane filmove!

Dobar prikaz tih događaja je dokumentarac napravljen od snimki koje je snimila irska ekipa tih dana "zarobljena" u predsjedničkoj palači Miraflores. Dokumentarac nosi znakovit naslov " The Revolution Will Not Be Televised" (Revolucija neće biti prikazana ne TV).

"Zatvaranje RCTV-a znači ušutkavanje jednog od rijetkih izvora informacija koji ne ovise izravno o državi"

Kao što smo već objasnili, to nije istina. Većina medija u Venezueli je otvoreno na strani opozicije Chávezovoj vladi. Zanimljiv je paradoks da u zemlji gdje gotovo dvije trećine stanovništva podupire vladu (prema decembarskim predsjedničkim izborima), ogromna većina medija aktivno lobira protiv nje.

2002. čak je i Human Rights Watch, koji inače podupire kampanju protiv venecuelske vlade, morao priznati da "daleko od toga da pruža točne i poštene informacije, mediji u velikoj većini teže izazivanju općeg nezadovoljstva i bijesa kako bi pružali potporu opoziciji" (Venezuela's Political Crisis, Human Rights News, Human Rights Watch, 9. oktobra, 2002).

Unatoč tome, venecuelska vlada je bila toliko tolerantna prema opozicionim medijima da niti jedna TV, radio stanica ili novine nisu zatvorene, i tek sada, nakon pet godina, vlada je odlučila ne produžiti koncesiju RCTV-u. pitamo se koja bi "demokratska" zemlja dopustila emitiranje TV postaji koja je otvoreno podupirala puč nakon što je on propao? Koja bi druga zemlja prihvatila da ne sudi vlasniku takve TV postaje za sudjelovanje u puču?

U Italiji, npr., premijer tzv. demokratske države, Berlusconi, zabranio je "diktatom" sa TV ekrana i državnih i privatnih TV postaja dva popularna novinara (Biagija i Santora), te satiričkog glumca (Luttazzija), samo zato što su kritizirali vladu!

Simon Bolívar je rekao kako narod nikad neće biti slobodan ako sloboda govora nije zagarantirana. To je sasvim sigurno točno, ali trebamo se pitati je li sloboda govora zagarantirana u sistemu u kojem masovne medije kontrolira klika od nekoliko bogataša i u kojem služe interesima nekolicine protiv interesa većine naroda.